Moja porodica u Drugom svjetskom ratu
Drugi svjetski rat je bio veoma težak i buran period za stanovništvo mog mjesta. U početku, kada je tek počela okupacija Jugoslavije, većina stanovništva je bila u Vojsci kraljevine Jugoslavije i stanovništvo je očekivalo pomoć od mladog kralja koji je bio neiskusan da bi vodio veliku državu kao što je je bila Jugoslavija. Glavni slogan kojeg se narod držao je bio; “Za kralja I otadžbinu” koji je tada bio svjetlo na kraju tunela i spas za naš narod. Narod je vjerovao u srpsko herojstvo kakvo je bilo u Prvom svjetskom ratu a koje se na početku Drugog svjetskog rata nije često viđalo. Narod je bio u panici, u početku rata seosko stanovništvo nije osjetilo veće promjene ali u kasnijim godinama je bilo sve teže. Nezavisna Drzava Hrvatska je vrsila nesvakidašnji teror nad srpskim, jevrejskim I romskim stanovništvom. U mom selu je bilo drugačije, jer je to bila teritorija na koju njemačka i ustaška vojska nije ulazila. U početku je preovladavao četnicki pokret koji je veoma uspješno branio moje selo, ali su ih kasnije zamijenili partizani čime je počela podjela koja je uništavala porodice. Kao sto sam i rekla, narod je bio nespreman na ta iznenadna dešavanja koja su ih uzburkala i uznemirila. U porodicama kao sto je bila moja, braća su bila podijeljena, moj pradjed i jedan njegov brat su bili partizani, dok je drugi brat bio u četnicima. Nije tu bilo nekih većih konflikata ali neprijatna atmosfera neprestano je vladala izmedju njih. Prvi brat mog pradjeda je na početku rata odveden u zarobljeništvo u Njemacku gdje je ostao sve do 1945. godine. Drugi brat mog pradjeda koji je bio u četnickom pokretu vecinom se borio u bitkama u okolnim selima. Moj pradjed je isprva ratovao u blizini mog mog sela ali se svakodnevno selio i ratovao u drugim bitkama dalje od njegove kuće. Iako su njih dvojica često zajedno provodili vrijeme za vrijeme rata, bilo je tu neke netrepeljivosti između njih. Jedan je govorio “Za kralja I otadžbinu” dok je drugi govorio “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Završetkom rata ta naizgled nepremostiva nesuglasica je polako padala u zaborav i nastavili su sa svojim životima, dok kod drugih to nije bio slučaj. Znam nekoliko dogadjaja koji su potresli mnoge ljude u mom selu i u okolnim mjestima. Jedne večeri, dva rodjena brata, partizan i četnik, su večerali za istim stolom. Nije bilo nikakvog posebnog razgovora izmedju njih dvojice dok četnik nije rekao svom bratu da ne prekida večeru i da se dobro najede jer će mu to biti posljednja. Partizan se nasmijao jer je sve shvatio kao šalu, večerao je i krenuo iz kuće. U tom trenutku njegov brat je izvadio pištolj i ubio ga na kućnom pragu, bez imalo savjesti i stida. Tada je to bio veliki skandal, mjesecima nakon toga se na ubicu gledalo kao na neprijatelja, jer je ubio rodjenog brata zarad ideala. Krstaški ratovi
|
Takvih slučajeva je bilo još nekoliko i niko ih nije volio spominajati jer su prizivali strah i jezu. Tadašnji ideali su unistavali narod koji je itekako bio u nesuglasicama i prepirkama, a upravo se tako uništavalo cjelokupno društvo i nacija. Nakon završetka rata ta netrepeljivost je polako nestajala, ali njeni ostaci se i danas osjećaju. Tada je narod bio neobrazovan i mnogi su slijepo slijedili ideale zbog kojih su činili razna loša djela koja su oni smatrali ispravnim. Cak i danas nakon 70 godina takva podjela nije rijetka, ljudi se još uvijek dijele po raznim osnovama, idealima, nacionalnosti i vjeri. Uopšte nije primjerno niti dobro praviti svadje ili se prepirati zarad nekih različitosti koje su nebitne na osnovu pravih ljudskih vrijednosti.-Na ovom svijetu je mnogo ostataka i primjera dobrih i loših istorijskih dešavanja. Strahovita desavanja za vrijeme Drugog svijetskog rata ne treba zaboraviti ali iz razloga da se takvo sto vise nikad ne ponovi, a ne da bi se osvecivali. Danas postoji mnogo razlicitosti koji nam ne dozvoljavaju da svi isto razmisljamo, govorimo I radimo. Te razlicitosti nas cine posebnima ali to ne treba zloupotrebljavati zbog ideala koje mi smatramo pravilnim, Koliko god vjera u odredjene ideale bila jaka ne trebamo da se odricemo porodice I prijatelja jer nam ideali to nece iskupiti. Maja Savković, IX7 |